Milica Vučković: Smrtni ishod atletskih povreda

Smrtni ishod atletskih povreda Milica Vučković

Svi smo mi ponekad Eva, nemoćni pred vlastitim životom, odlukama koje odvedu u krivom smjeru, nerijetko u neuspjelim pokušajima da preuzmemo kontrolu nad vlastitim životom. Mnogi smo Eva kada krivimo sebe dok netko vrši nasilje nad nama, dok šutimo i tražimo način da budemo vrijedni nečije nježnosti. Moćan, izravan i bespoštedan roman koji nas se svih tiče. Ako govorimo o Smrtnom ishodu atletskih povreda, govorimo o knjizi koja je opora, čiji se jezik ne prilagođava čitatelju, već prodire i ruši ustaljene obrasce; jezik Milice Vučković jezik je vanjskog svijeta, pogrubljen životom samim, a kao čitatelje stavlja nas direktno u sukob s našim očekivanjima od književnosti. Ipak, ne iznevjerava ih. Priča koju ovaj roman donosi priča je o žrtvama zlostavljanja, o našim patologijama koje ponekad ne mogu dignuti samoobranu, a priča je to i o toksičnim odnosima iz kojih je nemoguće izvući se. Roman Smrtni ishod atletskih povreda priča je o učenju ljubavi prema sebi samima, iako se tako naizgled ne čini. Ipak, krik koji ostaje s nama nakon ove knjige toliko je snažan da se pitamo kako ne napraviti takve pogreške, kako otići na vrijeme, kako se voljeti dovoljno da zahtijevamo za sebe samo onu ispravnu i potpunu ljubav. “Smrtni ishod atletskih povreda Milice Vučković izdvaja se zbog smjelosti da se otisne u sfere vrlo složenih pitanja struktura i vrijednosti savremenog svijeta u kojem su uloge unaprijed raspodijeljene, a odgovornosti, kao po nekakvoj nužnosti, uvijek ili previše često prebačene na pogrešne adrese.” – Žiri Vitalove nagrade “Proza Milice Vučković ne dopušta nam buržoasku utjehu ‘lijepe’ rečenice, niti nam pruža laku katarzu srećnih krajeva. Ona beskompromisno iscrtava kompleksnu mrežu zlostavljanja koju narcisoidni ‘majstori lijepih rečenica’ nerijetko stvaraju oko svojih ‘muza’. Vučković vješto rekonstruiše obrazac poetizovane ‘velike ljubavi’ kojoj smo odmalena učene, a potom ga jednako vješto objelodanjuje kao košmar bezizlazne toksične igre.” – Lana Bastašić “Želela sam da se nađem onima koji ćute, jer kad ćutiš, misliš da si sam na svetu; želela sam da im kažem da nisu sami. Da sve što nam se dešava, pa i najgore stvari, ne dešavaju se nikad samo nama. Život je borba i želela sam da budem saborac onima koji ćute, onaj kakav je meni bio potreban dok sam ćutala. U porodici ćutimo jer je sram naš folkor. Na poslu ćutimo iz sasvim drugog razloga, ćutimo iz koristi, u politici ne ćutimo, već pričamo na sav glas ono što se od nas traži, jer smo oportunisti. Ćutanje, dakle, nije poželjno, ćutanje je nepružanje otpora, svesno nepružanje otpora. Ne prihvatam da zauzmem poziciju žrtve zato što ćutim i da za to okrivim nekoga drugoga. Na žrtvu se pristaje, ja ovim romanom sokolim na nepristanak.” – Milica Vučković